-„Žensko lice” ili „Female face” naziv je samostalne postavke radova slikarke Sanje Raonić koja se narednih dana može pogledati u podgoričkom Bluz baru. Kao što naziv i govori prikazana su različita lica žene, njena različita stanja, kroz portrete i aktove. Ta raznolikost uslovila je kombinovane tehnike kojima se slikarka služila.
– Ponekad na prelazu između crteža i kolaža, često u kombinovanoj tehnici, ponegdje kao ulja na platnu, radovi nose elemente modnog skeča i klasičnog portreta, vješto brišu granicu između modernog i iskonskog, spajaju bogati, raznovrsni kolorit i naraciju, dajući novu dimenziju kompozicije. Rukopis je sasvim nov, ovovremen, autentičan i ličan – zapisala je Vanja Lazović u povodu ranijeg samostalnog predstavljanja slikarke Raonić. Izložbu je naslovila zbog tipično ženske komunikacije, ali i lične priče.
- U nekim periodima života, kada se razvijate, preispitujete i svoj feminem, pokušavate da ga prepoznate, definišete, i onda je zastupljena i komunikacija u ogledalu. Vaša fizionimija je nešto što svaki dan analizirate, mijenjate, nešto vam se dopada, nešto ne... I to je ono što me generalno povezuje sa ženskom fizionomijom i ženskim portretom, a što je meni blisko, što volim likovno da obrađujem zbog posebnog rukopisa i senzitiviteta – kaže Raonićeva.
Da li umjetnica, žena, posmatra sebe i druge žene kroz drugačiju vizuru, da li ih bolje razumije od muškarca, slikarka kaže:
- Jeste, žena bolje čita ženu, jer i sama nosi u sebi isto ono što i druge žene, pa to lakše i prepoznaje. Muškarac se odnosi uglavnom prema vizuelnoj estetici lica i tijela, i to u ovom vremenu postaje reper u procjenjivanju žene. I ona se na taj način i predstavlja, samo onim vidljivim. A, komunikacija sa ženom uvijek otkriva mnogo više. Zato su i portreti žena kod mene nešto jako lično, jer imaju drugačiji senzibilitet od portreta žene koji naslika neki muškarac. I uvijek je to osvrt na ono što pokušavam da otkrijem ili razumijem u odnosu na mene. Inače, lice je ono s kojeg čitamo, jer često o nekome više saznamo ako ga gledamo nego ako slušamo ono što priča, a za to danas, u ovom vremenu brzog življenja imamo malo vremena – kaže Raonićeva. Kako dodaje, to je naročito vidljivo kod mladih ljudi, koji su naglašeno okrenuti vizuelnoj komunikaciji putem društvenih mreža. No, dodaje ona, vrlo često oni sami transformišu svoju fizionomiju.
- Vrlo često se sve svodi na to da li nam se nešto dopada ili ne u nekoj pojavi, kao neki fleševi gdje se mnogo ne zadržavamo. I zato mladi ljudi često na profilnim fotografijama vole da mijenjaju, da dotjeruju svoje lice, da ga transformišu, ne prihvatajući ono što njihovo tijelo, lice, njihova vizuelnost jeste. A, ona je prvi kontakt, prvo i možda najintenzivnije sredstvo u komunikacija, koje se može čak i zloupotrijebiti. Ili, može se gajiti i postati plemenito. No, dug je to proces kod čovjeka, da prihvati svoju spoljašnjost i sve što ona sobom nosi u fizičkom smislu i poveže s onim što jeste. To su neke naše tjeskobe, od one najbanalnije – izgledam li dobro, pred večerašnji izlazak – kaže slikarka.
Umjetnica dodaje da važeći stereotipi, naročito kada je u pitanju vizuelnost, nažalost komplikuju ženama život.
- Naša vizuelna pojavnost se svela na identifikaciju s nekim stereotipima koje mediji nude i na njima insistiraju. Kao neko ko radi s djecom, bude mi žao kada vidim da djevojke i mladići, mada je vidljivije kod djevojaka, traže uzore u spoljašnjoj identifikaciji, i onda se dešavaju ponavljanja. Zato danas mlade žene uglavnom liče jedna na drugu, i na skoro isti način razmišljaju o svojoj pojavnosti. Ne kažem da prema svojoj pojavnosti nemaju poštovanje, ali mislim i da je pogrešno percipiraju, jer je ne gaje kao autentičnost već je usklađuju s nametnutim reperima – kaže Raonićeva.
Ž.J.


Preplitanje crteža i slike

Njeni radovi nijesu ni slike ni crteži, već kombinacija, objašnjava Raonićeva.
- Likovni elementi koji neko djelo definišu kao sliku ili kao crtež, kod mene se strahovito prepliću. Boja u slici nije dominantna kao elemenat kojim rješavam problem, već to često budu i crtački elementi. Lično, ne volim ograničenja, pa da kažem radim sliku ili radim crtež. Mom senzibilitetu bliži je crtež, jer je brži, jer je ekspresivniji, omogućava mi da se brže izrazim. Slika, pak, po meni podrazumijeva istraživanje, i puno uzima od autora. A, ovo što se vidi rađeno je tušom u boji, olovkom, ugljenom, akrilom... – kaže slikarka.


Lijepo je dijeliti s ljudima

Slikarka ističe da voli da izlaže u neformalnim prostorima, ili galerijama koje su manje, intimnije. Izložba je prodajnog karaktera, i kako dodaje, poenta stvaranja jeste da to što stvorite i dijelite s ljudima.
- Ako se nekome dopadne to što radite, i ima potrebu da ima to u svojoj blizini, to je onda divno. Naravno da svoje radove poklanjam prijateljima, ali, ako je neko i zainteresovan da kupi ono što radimo, pa to je za nas uspjeh više – kaže slikarka.